(srpskohrvatski / italiano)
Dobro došla klasna borbo /
Bentornata a Sarajevo, lotta di classe
=== SRPSKOHRVATSKI ===
http://ilmanifesto.it/bentornata-a-sarajevo-lotta-di-classe/
„il
manifesto“; 12.02.2014.
Tommaso di Francesco
Dobro
došla klasna borbo
Već cijeli tjedan šire se protesti radnika u Bosni i Hercegovini,
značajno, baš u onim istim mjestima, počevši od Sarajeva, koja
su prije malo više od 20 godina doživjela
divljanje međuetničkog rata, koji je u krvi pocijepao
Jugoslovensku federaciju. To je dovoljno da se učnie
neka pormišljanja, koji se ne odnose samo na evropski
jugoistok, koji tko zna zašto uporno smatramo vrlo dalekim. Jer ovo što
se događa vjerojatno dovodi u pitanje historijsku
i političku paradigmu.
Sve je počelo s ekonomskom krizom
Sa socijalnim protestom raširenim cijelim Balkanom – samo u mjesecu
januaru ponovio se protest srpskih radnika protiv drakonskog zakona o
radu, koji je zahtijevao Beograd, a de se i ne govori o protestima u
Hrvatskoj, u Crnoj Gori, u Makedoniji i na samom Kosovu, oko koga se još
uvijek otimaju - svuda se prisustvuje nekoj vrsti »povratka u budućnost«.
Kriza Jugoslavije bila je u prvom redu ekonomska i socijalna kriza, a tek
se kasnije razvio rak separatističkih nacionalizama,
zahvaljujući i slabosti Titovog i Kardeljevog Ustava iz 1974, koji je
dozvoljavao pravo veta institucionalnim predstvništvima pojedinih
republika, iako su republičke institucije bile pravično
raspoređene.
Kad je započela ekonomska kriza, sredinom osamdesetih godina,
počela se osipati solidarnost među različitim republikama
(i autonomnim pokrajinama), koje su tvorile osjetljiv jugoslavenski
mozaik. Bogate „regije“, bile su spremne da brane vlastite građane,
ali im je bilo mrsko pomagati zaostalijim krajevima, odnosno
onim regijama koje su često strukturalno odgovarale jednakom broju
institucionalnih i političkih čvorova, vezanih za prava
manjina, što su u tim regiijama živjele. Takav je bio slučaj Kosova.
Kako se to sada može jasno shvatiti, bila je to skoro
pa anticipacija međuevropskog konflikta, koji danas
suprotstavlja različite zemlje Evropske Unije, koje su u
paritetnoj ravnoteži jedino u slučaju, kad na njih dođe
red da predsjedavaju EU. Baš kako je to bilo i u Jugoslaviji.
U okviru tog društvenog konflikta, čiji je cilj bio
sačuvati položaj radnika i socijalna prava, a ona su bila minimalna,
nevelika ali itekako značajan, umjesto autonomne i nezavisne
akcije sindikata i presudne uloge institucije samoupraljanja –
budući da su obje ove realnosti u suštini bile marginalne, bez
stvarne moći i u podređe u odnosu na
rastuče inzistiranje na nacionalnim pravima – razvilo se
i sazrelo nacionalističko vođenje opčeg nezadovoljstva
u zemlji. To se dogodilo s agro-industrijskim kompleksom Agrokomercom
u Bosni, tako je bilo i sa fabrikama u Hrvatskoj, Sloveniji i
u Srbiji, tako je bilo i sa rudnicima na Kosovu i sa brodogradilištima
u Crnoj Gori. Još jednom su nad klasnm borbom odnijeli prevagu, više
ili manje zakamuflirani, identitarni interesi. Pogubno se pokazalo
vođenje ove situacije od strane EU (u to vrijeme se još zvala EEZ-
Evropska ekomska zajednica prim prev.), koja je umjesto da
sačuva i spašava jedinstvo Jugoslavenske federacije proglasila
legitimnim rat, koji je u međuvremenu buknuo, priznavanjem
Slovenije i Hrvatske za suverene nacije, nakon njihovog samoproglašenja za
autonomne države, na osnovi etničkog kjuča »slovenstva« ili
»hrvatstva«. Pripremajuči tako otvaranje bezdana tragičanog
sukoba u Bosni, koja je bila satavljena od različitih
nacionalnosti, kultura i religija.
Ta uloga Bruxellesa – ali i Ntoa, a tu smo već u 1992, tri godine
nakon 1989 – pokazala je kakva je u tom času bila i kakva će
nadalje biti uloga Evropske Unije. Sa fantasmagorijom primanja u
EU, ponuđenom novim nacionalnim državama, EU je suštinski postala
suučesnikom u ratu, sve to uz međusobno grabljenje za
suprotstavljane interesne zone: Francuska je postala filosrpska, Velika
Britanija filobosanska, Njemačka filohrvatska i dalje tim putem.
A sve to uz ulazak u tu zonu »diplomacije« Sjedinjenih Država. A ova je na
kraju odigrala presudnu ulogu, bilo za rješavanje rata u
Bosni sa mirom na papiru iz Daytona krajem 1995, te nakon
toga sa avionskom vojnom intervencijom NATO-a za „rješavanje“
nerazrješene kosovske krize 1999 godine.
Zapadno prisilno ponavljanje
Kakve to veze ima sa protestima u toku? Vrijedi zamisliti se
nad činjenicom, kako je jedini odgovor ovih dana koji je došao sa Zapada,
na radničke nemire i na socijalne proteste po cijelom
Balkanu, počevši od Bosne, bio još jednom prijetnja upotre sile.
Evropska Unija, čini se da se iz toga može zaključiti, ne može sebi
dozvoliti propast lažne sigurnosti na jugoistoku – u prekomorskim
kolonijama? – u kojima postoje prave pravcate vojne okupacije, i to
upravo sada, kad se i ona sama bori sa krizom smisla i sa
solidarnošću u odnosu na njen fundativni status. I što onda
ona čini? Visoki predstavnik Međunarodne zajednice u Bosni
i Hercegovini Valentin Inzko, zahvaćen napadom prisilnog ponavljanja,
prijeti »Ukoliko bi se stanje pogoršalo, morat ćemo pristupiti slanju
trupa Evropske Unije«.
»Jugoslavenski prostor«
Ono što svi vide jest da se upravo zahvaljujući raširenim
radničkim protestima ponovo vraća »jugoslavenski prostor«. Jer
ukoliko je sve započelo ekonomskom krizom osamdesetih godina,
nju zacijelo nije riješio međuetnički rat. Štaviše, rat je krizu
još pojačao, siromšni su postali još siromašniji, a obogatile su
se sve mafije, koje su željele i pothranjivale rat. Masa, koja je vodila
rat je ranjena, osakaćena i nema nikakve podrške, plaće
jamče izgladnjavanje, a nezaposlenost sve više raste i
zahvaća gotovo polovicu stanovništva. Stanje je,
ukoliko je to moguće, još gore nego u Grčkoj.
Na stogodišnjicu Prvog svjetskog rata, koji je službeno, započeo
upravo u Sarajevu, grad ostaje, kako je to i onda bilo, razapet
između strategija velesila. Jučer je „slučajno“ stigao
u posjetu turski ministar vanjskih poslova Davutoglu.
Evropska Unija, kako bi dala legitimitet ulasku balkanskih
zemalja, odnosno legitimitet svojem „proširenju“ na njih,
insisira da s njima upravlja preko Međunarodnog Monetarnog
Fonda, koji je već odavna počeo sa
mega-privatizacijama svega, od usluga do industrijskih
kompleksa. Koji
sada propadaju, nakon što su obogatili lokalne elite i lokalne mafije.
I budi se socijalni bunt.
Putem dezinformacije režimčići
i ultranacionalistički lešinari pokušavaju instrumentalizirati
protest te im ovladati,od Mostara, perko Banja Luke sve do Sarajeva,
pri tom protesi izražavaju i generacijsku promjenu. Javljaju nam
iz Sarajeva, kako su mnogi građani zgranuti i s bolom
primjećuju: »Predsjedničku smo palaču oružjem branili
od četnika, a sad su je zapalili naši sinovi... što se to
događa?«. U Tuzli radnici pet propalih fabrika izjavljuju:
»Vratite fabrike radnicima«, a prvog su dana protesta napisali na zidovima
grada: »Smrt nacionalizmu«. Nema problema. To je zaista
dobra vijest. Dobro došla klasna borbo.
(Prijevod: Jasna Tkalec)
=== ITALIANO ===
http://ilmanifesto.it/bentornata-a-sarajevo-lotta-di-classe/
Il Manifesto, 12/2/2014
Bentornata a Sarajevo, lotta di classe
L’analisi. In Bosnia Erzegovina, nei luoghi della sanguinosa guerra
interetnica degli anni Novanta, torna la protesta dei lavoratori.
E l’Occidente minaccia «l’invio di truppe»
Da una settimana ormai dilaga la protesta dei lavoratori in Bosnia Erzegovina,
significativamente nelle stesse localitŕ, a partire da Sarajevo, che
poco piů di 20 anni fa hanno visto lo scatenarsi della guerra interetnica
che dissolse nel sangue la Federazione jugoslava. Ce n’č abbastanza ormai
per trarne alcune considerazioni che non riguardano solo il sud-est europeo
che, chissŕ perché, ci ostiniamo a considerare lontano. Perché quel
che accade rimette probabilmente in discussione un paradigma storico e
politico.
Tutto iniziň con la crisi economica
Con la protesta sociale diffusa in tutti i Balcani — solo a gennaio č
ripresa l’iniziativa dei lavoratori serbi contro una draconiana legge
sul lavoro voluta dal governo di Belgrado, per non parlare di altre proteste
in Croazia, Montenegro, Macedonia e nello stesso ancora conteso Kosovo
— assistiamo ad una sorta di «ritorno al futuro». La crisi dell’ex Jugoslavia
fu infatti prima di tutto crisi economica e sociale e poi arrivň il cancro
dei nazionalismi separatisti, anche grazie alla debolezza della Costituzione
di Tito e Kardelj del 1974 che autorizzava il diritto di veto delle rappresentanze
istituzionali delle varie Repubbliche anche equamente ripartite. Quando
la crisi economica irruppe, a metŕ degli anni 80, cominciň a sgretolarsi
il sistema della solidarietŕ tra le varie Repubbliche (e regioni autonome)
che componevano il delicato mosaico jugoslavo. Con le regioni piů
«ricche» pronte a difendere i propri cittadini, ma invise a soccorrere
le aree piů arretrate, regioni che spesso corrispondevano quasi strutturalmente
ad altrettanti nodi istituzionali e politici legati ai diritti delle minoranze
che lě vivevano. Come fu il caso del Kosovo. Come si puň capire, fu quasi
un anticipo del conflitto inter-europeo che contrappone oggi i vari paesi
dell’Unione in equilibrio paritetico di poteri solo nella rappresentanza
di turno nella presidenza Ue. Proprio come fu per la Jugoslavia.
A quel conflitto sociale che puntava a salvaguardare la condizione dei
lavoratori e il welfare garantito, minimo, infimo ma importante,
invece che un’azione autonoma e indipendente dei sindacati e un ruolo
decisivo dell’istituzione dell’autogestione — entrambe realtŕ sostanzialmente
marginali, senza poteri effettivi e subalterne rispetto all’emergere dei
diritti nazionali — maturň una gestione nazionalista della protesta diffusa.
Fu cosě per il complesso agroindustriale dell’Agrokomerc in Bosnia, cosě per
le fabbriche in Croazia, Slovena e Serbia, cosě per le miniere in
Kosovo e per i cantieri montegrini. Alla fine piů che la lotta di classe
contň ancora una volta lo scontro tra interessi identitari piů o meno
mascherati. Esiziale fu la gestione dell’Unione europea (allora si chiamava
ancora Cee) quando, piuttosto che salvaguardare l’unitŕ della Federazione
jugoslava, legittimň la guerra, intanto esplosa, con il riconoscimento di
Slovenia e Croazia come nazioni sovrane dopo la loro autoproclamazione
in stati autonomi sulla base etnica della «slovenicitŕ» e della «croaticitŕ».
Preparando il baratro del conflitto in Bosnia dove ogni nazionalitŕ,
lingua e religione erano rappresentate.
Questo ruolo di Bruxelles — ma anche della Nato, siamo nel 1992 a tre anni
dall’89 — mostra quale fu da quel momento in poi il ruolo dell’Unione europea.
Con il miraggio dell’ingresso nell’Ue offerto a questi nuovi stati nazionali,
fu di sostanziale compartecipazione alla guerra, con
l’accaparramento di influenza contrapposte: la Francia diventava
filo-serba, la Gran Bretagna filo-bosniaca, la Germania filo-croata e via
dicendo. Il tutto con l’avvento nell’area della «diplomazia» statunitense.
Alla fine decisiva, sia per la risoluzione della guerra in Bosnia con la
pace di carta di Dayton a fine 1995, e in seguito con l’intervento armato
aereo della Nato per la «risoluzione» dell’irrisolta crisi kosovara nel
1999.
La coazione a ripetere occidentale
Che c’entra tutto questo con la protesta sociale in corso? Varrŕ la pena
riflettere sul fatto che l’unica risposta che č venuta in questi
giorni dall’Occidente sulle agitazioni dei lavoratori e le proteste
sociali in tutti i Balcani, a cominciare dalla Bosnia, sia stata ancora una
volta la minaccia dell’uso della forza. L’Unione europea, pare di
capire, non puň permettersi di veder fallire la finta sicurezza definita
nel sud-est — colonie d’oltremare? — con vere e proprie occupazioni
militari, proprio ora che č alle prese con la crisi di senso e di solidarietŕ
del suo status fondativo. E allora che fa? L’Alto rappresentante della
Comunitŕ internazionale in Bosnia Erzegovina Valentin Inzko, preso da un
attacco di coazione a ripetere, minaccia: «Se la situazione dovesse
peggiorare dovremmo ricorrere all’invio di truppe dell’Unione europea».
Lo «spazio jugoslavo»
Quel che č sotto gli occhi di tutti č il fatto che, proprio grazie alla protesta
diffusa dei lavoratori, sta tornando lo «spazio jugoslavo». Perché se
tutto č nato dalla crisi economica degli anni Ottanta, non fu certo la guerra
interetnica a risolverla. Anzi, la guerra l’ha aggravata, i
poveri sono diventati piů poveri e ad arricchirsi sono state tutte le
mafie che la guerra hanno voluto e alimentato. La massa che la guerra ha combattuto
č ferita, mutilata e senza nemmeno sostegni, i salari sono di fame, la disoccupazione
vale per metŕ della popolazione. Una situazione se possibile peggiore
della Grecia. E nel centenario della Grande guerra che ebbe origine, ufficialmente,
proprio a Sarajevo, mentre la cittŕ resta, come allora, sospesa tra le
strategia delle grandi potenze dell’area. Ieri č «occasionalmente» arrivato
in visita anche il ministro degli esteri turco Davutoglu.
L’Unione europea per legittimare l’ingresso degli stati balcanici nel suo
«allargamento» insiste ad amministrarli con il Fondo monetario internazionale
che ha avviato da tempo mega-privatizzazioni di tutto, servizi e complessi
industriali. Che ormai falliscono, dopo avere arricchito élite e mafie
locali. E si accende la rivolta sociale. Giŕ la disinformacjia dei regimetti
e i corvi ultranazionalisti arrivano per riproporre l’ennesima strumentalizzazione
della protesta, pronti ad impadronirsene, a Mostar, a Banja Luka, a Sarajevo,
dove emerge anche una rottura generazionale. Ci raccontano da Sarajevo
che molti cittadini restano sgomenti e dolorosamente ammettono: «Il
palazzo della presidenza noi l’abbiamo difeso con le armi dai cetnik, ora i
nostri figli lo bruciano…che sta accadendo?». In piazza a Tuzla gli operai
delle cinque fabbriche fallite dopo la privatizzazione dichiarano:
«Restituite le fabbriche ai lavoratori» e il primo giorno hanno scritto
sui muri della cittŕ «Morte al nazionalismo». Nema problema, č davvero
una buona notizia. Bentornata lotta di classe.
__._,_.___